Samostani i crkve

ISUSOVCI – ‘DRUŽBA ISUSOVA’
Isusovci su se u Dubrovniku pojavili još za života sv. Ignacija Loyolskog u 16.st. Na poziv nadbiskupa Beccatellia u Dubrovnik dolazi 1559. prvi isusovac Nikola Bobadilla, suosnivač Družbe. Od tada je Družba čije je geslo ‘Sve na veću slavu Božju’ nazočna u Dubrovniku. Dubrovačka vlastela želi da isusovci otvore školu, što oni i čine, ali izostaje pomoć Grada. Unatoč pasivnom odnosu Senata, ipak se 1662.-1684. gradi Kolegij, a uz njega barokna crkva sv. Ignacija, koja je dovršena 1725. godine. Kad je Družba 1773. ukinuta, isusovci su morali napustiti i Kolegij i Grad. Da spase Gimnaziju, Nadbiskup i Senat 1777. Kolegij predaju pijaristima, koji u njem ostaju do francuske okupacije 1806. Kad su Francuzi zaposjeli Grad, Kolegij i Crkvu pretvaraju u bolnicu.
Kroz više od 70 godina isusovci ne smiju na područje Republike. Tek biskup Jederlinić, dolaskom u Dubrovnik, nastoji ishoditi povratak Družbe u Dubrovnik. Prvo ih 1845. namješta u ˝Trebinjskoj misiji˝ kako bi bili bliže Gradu. Napokon 1852. u Beču osobno dobiva carsku suglasnost za povrat Družbe, te im odmah povjerava svetište Gospe od Milosrđa i upravu tek sagrađenog Sjemeništa uz Katedralu. U prvo vrijeme isusovci stanuju kod crkve sv. Josipa, dok nije obnovljena kuća uz svetište Gospe od Milosrđa.
Godine 1854. isusovci su preuzeli crkvu sv. Ignacija i ˝Collegium dispersum˝ s konviktom u bivšem samostanu sv. Katarine Sijenske, koji je ustanovio Marmont odlukom od 31. svibnja 1808., a otvorio 2. prosinca 1808. nadzornik Brne Zamanja i rektor Fran Appendini. Isusovci preuzimaju ove institucije, jer pijaristi ˝nisu imali dovoljno sila˝ za Gimnaziju. No, spregom jednog dijela klera i dijela građana nesklona Družbi, isusovci su drugi put morali napustiti Gimnaziju i Sjemenište 1868. g. Biskup Čubranić popušta pritisku, ali biskup Zaffron 1876. ponovno vraća isusovce u Sjemenište, da bi se 11 godina kasnije slučaj opet ponovio. Kroz sve to vrijeme izgona iz Sjemeništa i Gimnazije, isusovci ne napuštaju Dubrovnik, stanuju u unajmljenim kućama, tražeći povrat oduzete imovine. Nakon mnogih prepiski učinjena je nagodba između Države (Karlo de Blažeković) i Družbe (o. Giuseppe Adelasi) 1889. g. Družbi je vraćena na uporabu crkva sv. Ignacija, uz uvjet da bude otvorena i za gimnazijalce, a u vlasništvo im je dodijeljen jedan ljetnikovac u Gružu. Istom nagodbom Družba se odrekla prava na Kolegij, te, kako bi opet bili u Gradu, nastoje otkupiti kuću ˝Benić˝. To im uspijeva tek 1910. posredovanjem biskupa Marčelića. Od tada je kuća ˝Benić˝ rezidencija Družbe u Dubrovniku.
Neprilike koje su nadošle iza II. svjetskog rata odrazile su se i na Rezidenciju. U njoj su još uvijek nazočni podstanari. Unatoč svemu danas članovi Družbe ipak imaju svoj kutak, a od 1. veljače 2000. i pravo vlasnosti nad crkvom sv. Ignacija s pripadajućim nekretninama.
Dubrovački isusovci:
P.Vinko Maslać, superior, rektor crkve i voditelj duhovnih vježbi (u Dubrovniku od 2017.g.)
P.Krešimir Djaković, pastoralni suradnik i upravitelj župa Koločep i Lopud (u Dubrovniku od 2020.g.)
P.Jerko Šimić, pastoralni suradnik, duhovni pomoćnik (u Dubrovnik je stigao 2010.g.)
P.Miljenko Cindrić, minister i ekonom (u Dubrovniku od 2020.g.)

https://www.isusovcidubrovnik.com/

Crkva sv. Ignacija i samostan Družbe Isusove

FRANJEVCI
Prvi dokument o franjevcima u Dubrovniku je iz 1235. (tu je i prvi spomen provincijala Sklavonije fra Siksta iz Brescie) koji ukazuje na njihov samostan sv. Tome u predgrađu Pile, iako se, uz početke franjevačkoga reda, vežu legende o boravku sv. Franje u Gradu u vrijeme njegovog prvog putovanja u Siriju. Spominje se više godina 1212.,1219. i 1223. Navodno je sv. Franjo boravio u skromnoj kućici pored crkve sv. Margarete koja se nalazi uz današnji Collegium Ragusinum. Od svog dolaska franjevci su osim u pastoralnom djelovanju imali značajnu ulogu u razvoju društva, doprinosu kulturi, umjetnosti, političkoj aktivnosti, franjevce se moglo naći i u različitim diplomatskim misijama.
Svakako, stari franjevački samostan nije bio na mjestu na kojemu se prostire danas, do Crkve sv. Spasa, između Place pa sve do tvrđave Minčeta već na Pilama. Ratne opasnosti koje su zaprijetile Dubrovačkoj Republici početkom 14. stoljeća (navještaj rata sa srpskim kraljem Urošem II. Milutinom 1317.) natjerale su franjevce na odluku o rušenju samostana na Pilama i preseljenje s Pila u Grad, unutar Zidina, gdje je izgrađen današnji samostan. Gradnja samostana Male braće započela je 1317. i trajala je godinama.
Samostanu je nadograđena biblioteka u XVII.st. i sjemenište teologa 1896., a Crkva je barokizirana poslije potresa 6. travnja 1667. godine.
Samostan je jedan od najvećih i najmonumentalnijih franjevačkih samostana. Ima dva klaustra, gornji i donji, a gradio ih je Mihoje Brajkov iz Bara (prva pol. XIV. st.). Na zidu klaustra je sarkofag M. Gučetića iz XIV. st. s reljefima, a u srednjoj šetnici klaustra fontana s likom sv. Franje.
Pojedini dijelovi velikog franjevačkog samostana stradavali su tijekom vremena, pogotovo 1667. godine za velike trešnje. Od prvobitnoga izgleda Crkve, sačuvala su se samo južna vrata nadsvođena skulpturom Piete, izuzetne ljepote i umjetničke vrijednosti, uokvirene arhivoltom u gotičkom stilu. Ovaj monumentalni portal izgradili su braća Petrovići, dubrovački majstori 1499. godine.
U sklopu samostana djeluje još i danas ljekarna, osnovana kad i samostan, 1317. godine, jedna od najstarijih u Europi. Samostanska bibioteka ubraja se među najznačajnije stare biblioteke u Hrvatskoj, a čuva više od 3000 starih rukopisa neprocjenjive kulturne i povijesne vrijednosti, 216 Inkunabula.
U muzejskoj zbirci su slike starih majstora poput slikara Lovra Dobričevića, rukopisi Luke Sorkočevića, izvorni inventar ljekarne i zlatarski predmeti. U Dubrovniku se čuva najstariji pečat franjevačkog reda u svijetu, iz 1250., prvi pečat generala Ivana iz Parme. (Izvor: Dubrovačka biskupija, znanstveni rad Pešorda, HTZ)
Fratri u samostanu:
Fra Pijo Pejić, ispovjednik (u samostanu je od 1995.g.)
Fra Stipe Nosić, vikar i ekonom (u samostanu od 2003.g.)
Fra Veselko Grubišić, gvardijan samostana (u samostanu od 2012.g.)
Fra Vito Smoljan, ispovjednik (u samostanu od 2014.g.)
Fra Nedjeljko Jerkan, ispovjednik (u samostanu od 2019.g.)

https://malabraca.wixsite.com/pharmacy-museum/

Klaustar franjevačkog samostana Male braće

DOMINIKANCI
Dominikanski samostan, najstariji postojeći samostan u Dubrovniku osnovan je 1225. godine. Na drugom općem dominikanskom kapitulu u Bologni, još za života utemeljitelja sv. Dominika de Guzmana (1171.-1221.), odlučeno je da se osnuju samostani i na području Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva, kako bi se suzbila pojava katarskog krivovjerja u Panoniji i pročistio nauk bogumila u Bosni. U misiju je poslan prior samostana sv. Nikole u Bologni, Pavao Dalmatinac, koji je otvorio neke samostane u Ugarskoj. U Dubrovnik su pak dominikanci ili ˝bijeli fratri˝ došli skoro slučajno. Dekretom generalnog učitelja reda, Jordana II. Saskog, nekolicina je braće poslana u Palestinu. Na putovanju su se oko 1225. privremeno zaustavili u Dubrovniku. Kad su gradski oci čuli njihovo propovijedanje, zamolili su ih da ostanu trajno u Gradu. Dali su im crkvu sv. Jakova na Pelinama i uz nju jednu kuću. Broj braće je ubrzo narastao, pa im 1228. plemićka obitelj Palmotić dariva crkvu Velike Gospe izvan ondašnjih Zidina i vrt, gdje je uskoro podignuta veća kuća za smještaj. Godine 1301. započinje gradnja nove crkve, a 1417. gradnja samostana sv. Dominika, dio po dio, sakristija pa kapitularna dvorana, dok je klaustar građen 1456.-1483.g.
Dubrovački dominikanski samostan od početka pripada Ugarskoj provinciji, a od 1380. zajedno sa samostanima od Kvarnera do Drača čini Dalmatinsku provinciju sa sjedištem u Zadru. Napetosti između Venecije i Dubrovnika dovele su do osnutka Dubrovačke kongregacije koja se širi gradeći samostane u Gružu, na Lopudu, Šipanu, Rudi i Mljetu, Župi Dubrovačkoj, Obodu, Brocama, Vignju, Orašcu. Kongregacija je pretrpjela težak udarac u potresu 1667. te 1806. francuskom okupacijom. Godine 1835. Dalmatinska provincija ima sjedište u Dubrovniku. Provincija je 1963. preimenovana u Hrvatsku provinciju.
Karizma Reda propovjednika je navještaj poruke spasenja (propovijedanje). Riječ Božja mora doći u središte crkvenoga, kulturnoga, društvenoga i političkoga zbivanja. Time je samostan dominikanaca uskoro postao branik vjere, širitelj ekumenizma i potpora diplomacije. U samostanu je već 1520. otvorena prva javna knjižnica na području jugoistočne Europe, javna ljekarna, prva javna gimnazija 1626., koju su mogli pohađati svi staleži besplatno, te teološko učilište. U samostanu imaju sjedište mnoge bratovštine i obrtničke udruge. Tu je 1480. osnovana i prva bratovština slikara, pa je jasno zašto crkva i samostan posjeduju brojne vrijedne slike, skulpture i predmete. U crkvi su grobovi mnogih znamenitih osoba dubrovačkog života: nadbiskupa, plemića, književnika, diplomata, povjesničara, obrtnika… (izvor: Dubrovačka biskupija)
Dubrovački dominikanci:
fr. Stjepan Krasić, knjižničar i arhivar (u samostanu u Dubrovniku od 2008.g.)
fr. Vinko Šesnić, ispovijednik (u samostanu u Dubrovniku od 1984.g.)
fr. Nikola Mioč, suprior (u samostanu u Dubrovniku od 2011.g.)
fr. Mirko Ljubić, ispovijednik (u samostanu u Dubrovniku od 1989.g.)
fr. Josip Dolić, duhovnik Dominikanske obitelji (u samostanu u Dubrovniku od 2020.g.)
fr. Tomislav Kraljević, prior (u samostanu u Dubrovniku od 2018.g.)

https://www.dominikanci.hr/index.php/samostani/dubrovnik

Crkva sv. Dominika

ŠKOLSKE SESTRE FRANJEVKE SAMOSTANA SIGURATA
Kao jedina ženska redovnička zajednica unutar Zidina, u samostanu i crkvi Preobraženja Kristova ‘Od Sigurate’ gotovo 70 godina djeluju sestre franjevke iz Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja Provincije Srca Isusova. Ova redovnička zajednica u sigurati 2019. obilježila je 150-tu obljetnicu,kojoj je kolijevka Družbe u Mariboru , a korijeni sežu iz sredine 19. stoljeća u Grazu, Austriji.
Kroz 150 godina povijesti, Družba školskih sestara Trećeg reda sv. Franje Asiškog razgranala se po Europi i u misijskim zemljama. Prvu Družbu je utemeljila s. Franciska Antonija Lampel 1843. u Grazu, a od nje su se razvile četiri zajednice u nekoliko zemalja. Vizija je bila posvetiti se odgoju i obrazovanju siromašnih djevojaka te je na tom tragu nastala redovnička zajednica. Spomendan sv. Terezije Avilske 15. listopada 1864. godine se uzima kao dan kad su prve sestre iz Austrije, na poziv mjesnog biskupa, došle u Maribor.
Prepoznajući velike potrebe siromašne i zapuštene djece u Mariboru s. Margarita Puher, prva predstojnica nove zajednice u Mariboru, uz pomoć Biskupa utemeljuje novu družbu 1869. godine. Prve dvije sestre u Split su došle 1904. godine, a na Lovretu s vremenom nastaje kolijevka splitske Provincije. Sestre u Dubrovniku pripadaju splitskoj Provinciji Presvetog Srca Isusova. Prisutnost sestara splitske Provincije na području Dubrovačke biskupije seže u 1919. godinu od kada su školske sestre franjevke kraće ili dulje boravile ispunjavajući svoje poslanje u Dubrovniku, Mandaljeni, na Grudi te na Badiji.
U samostan Od Sigurate unutar Zidina došle su polovicom 20. stoljeća na zamolbu dubrovačkog biskupa mons. Pavla Butorca, na mjesto gdje su od 13. stoljeća sve do prve polovice 20. stoljeća živjele trećoretkinje sv. Franje, koje su izumrle. Sestre franjevke, uz življenje svoje karizme, od tada brinu i o jednom od najstarijih samostana u Dubrovniku.
Danas se sestre franjevke usredotočuju na jedno drugo svjedočanstvo, na svjedočanstvo na kojemu se ne može zamesti trag, koje ni dlijeto ni zub vremena ne može izbrisati. Stoga danas upiru pogled svjedočanstva duha i života.
Crkva Sigurata prvi put se spominje u povijesnim pisanim dokumentima 1. travnja 1281. g.
Samo ime Sigurata je pučki naziv za Crkvu i samostan Preobraženja Kristova na Prijekom u Dubrovniku. Naziv se razvio od latinskog imena Transfiguratio Domimini ( Preobraženje Kristovo) u kojoj su se u dugogodišnjoj upotrebi u izgovoru ispuštanjem nekih glasova razvili nazivi Sigurat , Sigrurata, Sikurata. Danas se jednostavno zove Sigurata, a po njoj je i cijela ulica dobila ime.
Ova je Crkva značajna i po tome što je u XVI. stoljeću bila i župna crkva i što su nad njom patronatsku službu vršili državni rizničari, isti koji su imali i patronat nad Katedralom. Ujedno je to bilo za ovu crkvu znak posebne počasti i važnosti. Bili su mahom iz plemićkih dubrovačkih obitelji: Kaboga, Gundulić, Zlatarić itd.
Crkva je bila i mjesto zavjeta dubrovačkih pomoraca i njihovih supruga. Bogorodičina slika, koja se u njoj časti, često se u dokumentima i u običnom govoru naziva Gospa Sigurate , premda se povremeno javlja i izvorni titular Preobraženje Transfiguratio Domini blagdan koji se u ovoj Crkvi slavi 6. kolovoza. Slika Bogorodice s Djetetom naslikana je početkom XIII. stoljeća. Ona ima svoju povijest pošto je stara slika”Gospe od Sigurate” odlukom Senata prenesena u Katedralu da nadomjesti sliku “Gospe od Porata”.
Među vrijednostima se u južnom brodu Crkve nalazi oltarić pučki zvan “Oltar Bambino” s kipom stojećeg Djeteta Isusa kojeg je Anica Bošković, sestra Ruđera Boškovića, ostavila 1803 .g. Sigurati, gdje se pred ovim oltarom obavljala i svečana devetnica Božiću kojoj je prisustvovao biskup.
Unutar samostana je i Muzej sa zbirkom vrijednih samostanskih umjetnina i predmeta od 15. do 19.st., a među njima i najstariji prikaz zavjetnog dubrovačkog broda u oluji iz sredine XVI. stoljeća.
U više navrata u Domovinskome ratu Samostan i Crkva su pogođeni i oštećeni, a najrazornije je bilo 29. svibnja 1992. godine kada je Crkva bila izravno granatirana i porušena, ali oltar Gospe od Sigurate je ostao netaknut ,a za sestre je to pravo čudo.
Obnovom porušene Crkve 1995. otkriveni su temelji iz 6. stoljeća, dijelom iz 9. st., te je ova Crkva, pretpostavlja se, uz crkvu sv. Nikole najstarija građevina u Dubrovniku.
Predaja kaže da je bio jedan kamen s natpisom o boravku sv. Franje u Dubrovniku koji je bio predan na čuvanje franjevačkim trećoredicama Od Sigurate. Upotrijebio ga je neki zidar prigodom polaganja pločnika od Crkve do susjedne kuće izbrisavši natpis. Školskim sestrama franjevkama, kamen s tim svjedočanstvom bio bi dragocjena i draga ostavština. (Izvor: Dubrovačka biskupija)
Sestre franjevke u Samostanu:
s. Marislava Samardžić, predstojnica Samostana (u samostanu je od 1971. – 1973. i od 1983. g.)
s. Sebastijana Stanić, (u samostanu od 2004 g.)
s. Franka Babić (u samostanu od 1986. – 1987. i od 1990.g.)
s. Marta Škorić (od 2004. – 2011. g. i od 2017. g)
s. Mara Pervan (od 2015. g. u samostanu)

SAMOSTAN SESTARA KĆERI MILOSRĐA U BISKUPOVOM DVORU

Sestre u zajednici:

s. Judita Aničić

s. Fides Babić

s. Katarina Mihić