U katedrali uoči đakonskog ređenja: Budući đakoni potpisali izjavu, bogoslovi primili akolitat, svi u klanjanju zahvalili Gospodinu
Na misnom slavlju u petak, 3. prosinca u katedrali Gospe Velike u Dubrovniku kandidati za đakonat Jure Paponja i Mišo Pecotić položili su Ispovijest vjere i Izjavu o svojevoljnom preuzimanju obveze celibata koja je sastavni dio đakonskog ređenja. Euharistijsko slavlje predslavio je apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić, riječki nadbiskup koadjutor. Na istom slavlju bogoslovi Ivan Galjuf i Petar Markić primili su službu akolita (pratioca). Nakon mise klanjanje pred Presvetim animirali su budući đakoni.
Na početku propovijedi mons. Uzinić je podsjetio na zgodu kad je rodbina došla po Isusa dok je propovijedao u Kafarnaumu jer su neki govorili da je „izvan sebe“, drugim riječima da je „lud“. „Kad danas u ovom svijetu i vremenu imamo četvoricu mladih ljudi koji žele postati svećenici i u nama se može pojaviti ta misao, koju su imali neki Isusovi suvremenici o njemu, da su ‘ludi’“, kazao je nadbiskup. Dodao je da se to odnosi i na druge bogoslove i svećenike koji danas izabiru duhovni poziv. Biti svećenik u vremenu u kojem mi živimo, prema kriterijima ovog svijeta i vremena u kojem živimo, može samo netko tko je pomalo „lud“.
Potom je nadbiskup naglasio poruku pročitanog evanđeoskog ulomka o dvojici slijepaca koji su tražili od Isusa da ih ozdravi, da progledaju. „Danas u ovom slavlju bih zamolio Gospodina, skupa s ovom dvojicom slijepaca koji su išli za Isusom vičući ‘Sine Davidov, smiluj mi se’, da nas koji smo se odazvali Isus ozdravi za pravo značenje našeg poziva, da naš odaziv bude na Kristov način, do kraja, bez interesa za sebe i s jedinim interesom da budemo u službi Bogu i braći ljudima“, poručio je nadbiskup.
Poželio je i drugim mladima koji osjećaju da ih Bog zove, a smatraju da je taj odaziv ludost, da također ozdrave od svog sljepila. Ne odnosi se to samo na duhovni poziv nego i na svaki drugi poziv. Svaki poziv je pomalo „ludost“ jer traži od osobe da se odriče od same sebe da bi se stavila u službu drugih. Tako je i u braku i ostalim pozivima. Kad bismo svi na neki način ozdravili od tog sljepila naše društvo bi konačno krenulo u pravom smjeru u kojem treba krenuti, primijetio je nadbiskup te dodao kako se taj pomak neće dogoditi bez tog ozdravljenja.
Nadbiskup je također spomenuo i važnost ozdravljanja od toga da jedni druge ograničavamo u njihovim pozivima. Vrijednost poziva je jedino u tome ako je učinjen na onaj „ludi“ način, na Kristov način.
Uz blagdan sv. Franje Ksaverskog, koji je vjerojatno nakon sv. Pavla bio najveći misionar u povijesti kršćanstva, jednog „ludog“ čovjeka, koji sam za sebe to rekao, mons. Uzinić je citirao je ulomak iz njegovog pisma iz Indije u Europu u kojem govori kako mnogi ne postaju kršćani jer nema nikog da im navijesti Kristovu poruku. „Stoga me prečesto obuzme želja da protrčim europskim učilištima, osobito pariškim, pa da luđački iza glasa vičem i prisilim sve one koji imaju više učenosti nego ljubavi. Vikao bih: Jao, kako su mnoge duše vašom krivnjom isključene iz neba te se strovaljuju u pakao! O, kad bi oni onako žarko kako se predaju znanosti prionuli uz ovaj posao, da bi mogli položiti Bogu račun za svoju učenost i povjerene talente. A kad bi mnogi od njih, potaknuti tom mišlju, i pobuđeni razmatranjem božanskih zbilja zapostavili svoje planove i ljudsku zaposlenost i posve se predali Božjoj volji i pozivu te iz sve duše zavapili: Evo me. Gospodine, što hoćeš da učinim? Pošalji me kamo god hoćeš, pa i u Indiju.“
Taj „luđački“ krik je itekako potreban i ovom našem vremenu, dodao je mons. Uzinić, dok se ljudi bave, okrenuti sami sebi, tolikim sporednim stvarima a one bitne nam izmiču. Nažalost, u tu opasnost znamo upasti i mi koji mislimo da smo se odazvali, ali ne živimo taj svoj odaziv na Kristov način i Kristovom ludošću, primijetio je.
Na kraju je nadbiskup Uzinić poželio dvojici kandidata za đakonat Juru i Mišu i dvojici bogoslova Ivanu i Petru koji su primili službu akolite da njihov odaziv bude onakav kakav bio odaziv Krista nebeskom Ocu, a nakon kojega su mnogi drugi prije njih to učinili. „Takav odaziv pomoći će onima kojima ćete biti poslani da i oni prepoznaju važnost odziva na Kristov poziv“, naglasio je, „pa da onda svi porastemo u onom temeljnom odazivu na poziv na svetost koji je upućen i nama i svima drugima“.
U razmatranju pred Presvetim kandidati za đakone su promišljali o milosnim Božjim zahvatima u njihov život te zahvalili Bogu, ali i zajednici što je molitvom podupirala njihov odaziv. Mons. Uzinić je izrekao molitve za cijelu dubrovačku Crkvu kojoj je deset godina bio pastir, da svi budu jedno, da budu povezani s Bogom i međusobno; da Gospodin ovoj Crkvi daruje mir na svim razinama te da s novim pastirom svećenici, đakoni, bogoslovi i vjernici, nadahnuti Kristovim primjerom, „peru noge jedni drugima“ odnosno da si u ljubavlju međusobno služe, a da takvi posebno budu prema najpotrebnijima.
