JASLICE, GNOM I ORAŠAR
U božićno vrijeme, lako nam se pogled zaustavi na šarenim ukrasima, svjetlima i figuricama koje ispunjaju naše domove. Ipak, u središtu svega stoji otajstvo Isusova utjelovljenja – Bog koji postaje Dijete i dolazi k nama u jednostavnosti betlehemskih jaslica. Upravo zato želimo najprije zaustaviti pogled na sv. Franji Asiškom i prvim „živim jaslicama“, u kojima je Božić na nov način postao vidljiv i opipljiv.
Općenito se smatra da je sv. Franjo Asiški prvi uprizorio ono što danas zovemo živim jaslicama – scenu Isusova rođenja u kojoj uloge Svete obitelji i pastira preuzimaju živi ljudi, često i uz prisutnost pravih životinja, osobito vola i magarca. Događaj u Grecciu na Božić 1223. plod je njegove snažne ljubavi prema otajstvu Utjelovljenja i Muke Gospodnje, otajstava u kojima je prepoznavao živo Božje milosrđe i ljubav prema čovjeku. Nije želio da Božić ostane samo lijepa priča ili slika u mašti, nego da ga on, njegova braća i obični ljudi mogu barem malo „vidjeti, dotaknuti i doživjeti“. Zato je pokraj mjesta Greccio izabrao špilju nalik betlehemskoj i, uz pomoć prijatelja pripravio posebno slavlje. Nije tražio predstavu, nego božićnu Sv. Misu u ambijentu Betlehema: špilja izvan grada, slama, jasle, životinje, obični ljudi i pastiri. U tom je okruženju slavio euharistiju, koju je doživljavao kao božanski nastavak Utjelovljenja – isti onaj Isus koji je nekoć ležao u jaslama danas je prisutan na oltaru. Franjin životopisac Toma Čelanski svjedoči kako je radost toga Božića zahvatila i Franju i narod, mnogi su doživjeli te žive jaslice kao „novi Betlehem“.
Zanimljivo je da Franjo nije u jasle stavio dijete da „glumi“ Isusa: jasle su ostale prazne i poslužile kao oltar. Time je snažno istaknuo povezanost euharistije i jaslica: isti Bog koji je jednom bio položen u slamu danas dolazi u kruhu. U otajstvu Utjelovljenja Franjo je shvatio da je Bog trajno okrenut prema čovjeku – želi ga, voli ga, traži ga – te da je bogoljublje nerazdvojivo od čovjekoljublja, osobito brige za siromašne i potrebne. Tu se događa pravi Božić: kad Božja ljubav preko čovjeka dopire do onih u nevolji. Iz toga evanđeoskog središta – Djeteta u jaslama i Krista u euharistiji – rađa se pitanje kako danas slavimo Božić. Uz jaslice i otajstvo Utjelovljenja, u naše domove sve češće ulaze i likovi iz pučke mašte: gnomi, vilenjaci, Orašar i drugi „čuvari“ doma.
GNOM
Svake se zime u naše domove uvuku priče o gnomovima i vilenjacima, zajedno s mnoštvom šarenih ukrasa. Mnogima su to simpatični podsjetnici na djetinjstvo, no nerijetko se tim figurama pripisuju moći koje prelaze granice običnoga folklora. Za vjernika je važno razlučiti gdje završava bajka, a počinje vjera koja se oslanja na život u duhu vjere. Ovaj kratki uvod želi mirno i nenametljivo pojasniti zašto takvim predajama ne bismo smjeli davati ulogu koja pripada Bogu. Nije cilj „rušiti“ kulturnu baštinu, nego jasno razlikovati ukras od predmeta kojemu pripisujemo nadnaravnu moć. U nastavku slijede razlozi zbog kojih takvim pričama ne treba davati teološku težinu, nego zadržati Krista u središtu božićne radosti i obiteljskoga života.
Gnomovi su plod europske mašte: u fantastičnoj književnosti pojavljuju se kao sitna, domišljata bića, dok ih stariji mitološki zapisi često svrstavaju među zemaljske duhove povezane sa šumama, vodama i planinama. U kabalističkim tumačenjima opisani su kao mala stvorenja koja prebivaju pod zemljom i čuvaju zlato te drago kamenje, pa otuda i njihova trajna veza s rudnicima i skrivenim blagom. Tijekom Novoga vijeka naziv “gnom” ušao je u širu uporabu zahvaljujući Paracelzu (1493.–1541.), koji je pod tim imenom obuhvatio čitavu skupinu “elementalnih” bića (Elemental ili prirodni duh, mitološko biće koje se pojavljuje u pučkom vjerovanju u Europi srednjeg vijeka) vezanih uz element zemlje. Naime Paracelsus, je bio liječnik, astrolog, alkemičar, znanstvenik, pisac, mistični filozof i okultist. Njegove tehnike liječenja uključivale su i astrologiju, pa je u svojim djelima izradio sustav astroloških talismana koji su trebali pomagati pri ozdravljenju. (Talisman, obredni predmet koji prema pučkom vjerovanju privlači željene sile i situacije, te štiti od uroka, bolesti i drugih nedaća).
Paracelzus je taj koji je gnome „uveo u optjecaj“ modernim imenom i opisom. Paracelzus (1493.–1541.) je u spisu o „duhovima prirode“ klasificirao četvero elementalnih bića: gnome (zemlja), undine (voda), silfe (zrak) i salamandre (vatra). Time je dao sustavno ime i ulogu gnomima kao „duhovima zemlje“. Opisao ih je kao mala bića vezana uz podzemlje, rude i dragulje, nevidljiva ili slabo vidljiva ljudima, brza u „prolasku“ kroz tlo, a taj je opis postao standard u kasnijoj hermetičkoj/okultnoj literaturi.
Zašto je sve ovo važno za današnje „gnomove“? Paracelzusova shema snažno je utjecala na novovjekovne mitove, ezoterijske knjige i popularnu kulturu. Kroz stoljeća se ta slika „duhova zemlje“ pomiješala s europskim folklorom (patuljci, kućni duhovi), pa su moderni „gnomovi“ (uključujući vrtne figurice) naslijedili ime i dio simbolike koje je Paracelzus popularizirao. Dakle, veza je izravna u pojmovniku i opisu: Paracelzus je gnome definirao kao „elementale zemlje“, a ta se ideja prelila u kasniji folklor i današnje predodžbe. S vremenom su se gnomi u popularnoj kulturi često stapali s likom vrtnog patuljka: mali bradati čovječuljci, odjeveni poput čarobnjaka, postali su uobičajen ukras dvorišta i vrtova. Ipak, srednjovjekovna predaja nudi mračnije nijanse: govori o kralju gnomâ zvanom Gobu, koji navodno posjeduje čarobni mač i utječe na turobno, melankolično raspoloženje ljudi. Ta dvoznačnost – između razigranog vrtnog ukrasa i tajanstvenog duha podzemlja – prati gnome i danas, pa ih jedni doživljavaju kao šarmantni motiv, a drugi kao odjek starijih, mitskih priča o skrivenim silama prirode.
Predaje o vilenjacima i gnomovima pripadaju pučkoj mašti, no problem nastaje kada im pripisujemo moći da donose sreću, otklanjaju bolest, štite kuću ili proriču prošlost i budućnost. Tada se miješaju bajka i vjera te nastaje zbrka između priče i Objave. Kršćanska vjera ne počiva na „čuvarima doma“, nego na živom Bogu koji nas ljubi i vodi. Takve priče i običaji lako skliznu u praznovjerje: ostavljanje tanjura kaše da se „umire“ nevidljiva bića, sakrivanje očiju figurice zato što „otkrivaju budućnost“ ili očekivanje zaštite od predmeta.
Može se također prikazati pod maskom štovanja pravog Boga, npr. kad se nekim djelima, inače ispravnim ili nužnim, pridaje gotovo magična važnost. Pripisivati djelotvornost molitvama i sakramentalnim znakovima samo u njihovoj tvarnosti, a ne pazeći na nutarnje raspoloženje koje zahtijevaju – znači upasti u praznovjerje. Još je dublji problem kad stvorenju dajemo mjesto Stvoritelja. Ako u praksi ovisimo o gnomu, vilenjaku ili nekom ritualu – „bit će dobro ako…“ – težište se neprimjetno pomiče: umjesto molitve i sakramenata naslanjamo se na simbole i navike bez žive vjere. Takav pomak osobito se vidi u blagdansko vrijeme kada dodatno prijeti opasnost da se zasjeni središte Božića.
Božić je utjelovljenje Sina Božjega, ali ako dom i djecu odgajamo u atmosferi „malih čuvara“ koji navodno donose sreću i mir, Krist lako postaje sporedan, a „blagdanski ugođaj“ glavni. Time propuštamo dublju radost: Bog s nama, Emanuel. Djeca osobito uče iz simbola. Kada vide da odrasli vjeruju da figurica „otklanja zlo“ ili „donosi blagostanje“, spontano razvijaju magijski način razmišljanja: dobro dolazi iz predmeta, a ne iz odnosa s Bogom, molitve, sakramenata, ljubavi i opraštanja. Uz to, priče o „energiji“ i „auri“, koja navodno djeluje bez obraćenja srca, stvaraju lažnu sigurnost.
Motiv pokrivenih očiju gnoma često se tumači kao zaštita od uvida u prošlost i budućnost. Kao folklorna zanimljivost to može biti bezopasno, ali shvaćeno doslovno gura prema gnostičkim i okultnim zamišljajima: posebnim „tajnim znanjima“, skrivenim moćima i zabranama koje navodno stoje između svjetova. Crkveno je razlučivanje jednostavno i oslobađajuće: ne tražimo skrivene moći ni prečace, nego budimo vjerni u malom, živimo iz sakramenata i hodajmo u svjetlu savjesti pred Bogom. Zato je razumno dopustiti da folklor ostane folklor, bez pretjeranih očekivanja, a u središte srca i doma staviti Krista, izvor prave zaštite, radosti i mira.
ORAŠAR
Orašar je jedna od najslikovitijih figura zimskog folklora: nastao kao drveni alat za razbijanje oraha u njemačkoj regiji Erzgebirge, s vremenom je prerastao u kulturnu ikonu koju su književnost i balet uzdigli do svjetske prepoznatljivosti. Uz taj put, oko Orašara su se uhvatili i brojni praznovjerni i magijski slojevi koje vrijedi poznavati – ne zato da bismo ih prakticirali, nego da ih razumijemo kao dio pučke mašte i naučimo razlučivati što pripada umjetnosti i folkloru, a što je vjera.
U srednjoeuropskoj pučkoj predaji Orašar je često tumačen kao „čuvar praga“: strogi pogled, uspravni stav i „zubi“ (mehanizam poluge) neki smatraju da bi trebali odvraćati zlo i zlonamjerne sile od doma. Vjerovalo se da „tvrda čeljust“ simbolički lomi ne samo orahe nego i „tvrdoće“ života – prepreke, nesreće i zle namjere. Daruje li se Orašar pri useljenju ili za Božić, predaja ga povezuje s blagostanjem, marljivošću i „ čuvanjem kućnog mira“. U nekim varijantama pričalo se da su oči Orašara „budne“ i kad ukućani spavaju, pa on kao nijemi stražar bdije nad djecom i imanjem. To bdijenje u mašti lako poprima magijsku boju: figura ne samo da „podsjeća“ na čuvanje dobra, nego mu se pripisuje stvarna zaštitna moć. Baletna i književna priča dodatno su obogatile taj simbolizam. Kod Hoffmanna (E .T. Hoffman je autor priče Orašar po kojoj je nastao balet P. I. Čajkovskog) Orašar oživljava u noći, vodi borbu protiv Kralja miševa i uvodi djevojčicu u čudesni svijet – motivi koji su u kasnijoj usmenoj tradiciji potaknuli maštarije o „noćnom životu“ figurica, njihovoj moći da prate snove, progone strahove ili donose radost. U nekim se pripovijestima spominjalo da „ispravno postavljen“ Orašar – uspravno, licem prema ulazu, katkad s crvenom vrpcom ili grančicom zimzelena – „zatvara“ put nevoljama i svađama. Boje su također dobile svoje značenje: crvena za hrabrost i srčanost, plava za mir u kući, zlatna za „obilje“ i uspjeh. Takva simbolika nije dio nikakve doktrine, ona živi u pučkoj mašti kao poetski, ali i praznovjerni kod.
S „magijske“ strane, predaja zna reći da čin lomljenja oraha „razbija“ loše slutnje i „otključava“ sretnu jezgru predstojeće godine. Ponegdje se pripovijedalo kako Orašar „ne trpi laž“ te da u kuću unosi red i pravednost: zbog njegova „prisustva“ djeca bolje spavaju, a ukućani se lakše mire. Rijetke su varijante išle i dalje, pripisujući figuri sposobnost da „otkrije“ tko ulazi s nečasnim nakanama – ukočen, prodoran pogled tumačio se kao „ogledalo“ savjesti. U svemu tome lako uočavamo tipične mehanizme praznovjerja: predmetu se pridaje moć koja nadilazi ukras i metaforu. Na prijelazu u 20. stoljeće, kako je Orašar postao sveprisutna dekoracija, rasla je i „mitologija“ oko njega. Neki su ga držali talismanom koji „privlači“ dobru sreću kad se pokloni iz srca, drugi su tvrdili da je najbolje imati par, „jer čuvari stoje u dvojici“. U reklamama i popularnoj kulturi ti su motivi dodatno romantizirani. Tako je Orašar, nekad praktičan alat i satirična karikatura autoriteta, postupno obogaćen nizom pripovijesti koje ga smještaju na pola puta između ukrasa i kućnog „amuleta“. (Amulet, ili hamajlija, je predmet koji se nosi radi zaštite od zlih sila, nesreće, uroka ili bolesti, a vjeruje se da posjeduje magijsku moć).
Kroz pogled na sv. Franju, gnome i Orašara želimo reći samo jedno: Božić nije priča o „čuvarima doma“, nego o Bogu koji je postao Dijete i nastanio se među nama. Folklor, bajke i ukrasi mogu biti simpatični i lijepi, ali i opasni te ne smiju zauzeti mjesto koje pripada Kristu – jedinom istinskom Zaštitniku, Spasitelju i Kralju našega doma. Pravi Božić događa se tamo gdje iznad svake bajke stoji živo Evanđelje, gdje iznad svakoga gnoma i Orašara stoje jaslice i križ – i gdje u središtu doma prebiva Isus, Emanuel, Bog s nama.
don Ivan Galjuf
