Katedrala

Arhitektura starih katedrala

Dubrovačka stolna crkva sv. Marije Velike podignuta je između 1671. i 1713. godi­ne na mjestu srušene srednjovjekovne katedrale, monumentalnoga romaničkog zdanja kojemu, prema sudu starijih dubrovačkih pisaca, nije bilo premca „u cijelom Iliriku“. Romanička je prvostolnica zamijenila još stariju građevinu, čiji su ostatci pronađeni u arheološkim istraživanjima osamdesetih godina 20. stoljeća. O tom zdanju u lokalnim po­vijesnim predajama, tzv. kronikama i analima, nije sačuvan spomen. Prema dubrovačkim ljetopisima, crkva sv. Marije Velike „nova“ je građevina, podignuta u 12. stoljeću. Budući da nije bilo prijeporno da su dubrovački prelati, poglavari zajednice koja je naslijedila ka­snoantičku Epidaursku biskupiju, tada već stoljećima boravili u Dubrovniku, uloga „kate­drale prije Katedrale“ u novijoj dubrovačkoj historiografskoj tradiciji pridavana je crkvi sv. Petra Velikog ili, glasovitoj po mnoštvu svetačkih moći, crkvi sv. Stjepana, mjestu ukopa gotovo svih dubrovačkih nadbiskupa iz 11. stoljeća.

U opsežnom korpusu tekstova dubrovačke historiografije naći će se, doduše tek na dva mjesta, i zapisi o tome da je crkva sv. Marije Velike postojala i prije 12. stoljeća. U najstarijem sačuvanom djelu, Milecijevoj kronici u stihovima, stoji da su 1012. godine u hram sv. Marije (in aede Sancte Marie, Domini Genetricis) svečano prenesene moći svetih Zenobija i Zenobije. Pišući u svojoj povijesti Dubrovačke metropolije o početcima kate­drale srušene u potresu 1667. godine, povjesničar Serafin Cerva u 18. stoljeću ustvrdio jekako su krajem 12. stoljeća „položeni temelji veće i ljepše crkve na mjestu na kojem se nalazila stara crkva posvećena svetoj Mariji.“

SKLOP NAJSTARIJE KATEDRALE

Kasnoantički zid

Najstarija je arhitektonska struktura na istraženom prostoru zid koji se, ispod današnje Bunićeve poljane, protezao dijagonalno u odnosu na pročelje bizantske bazilike. Otkri­ven u duljini od tridesetak metara i prema načinu građenja datiran u kasnoantičko doba, odnosno u 5./6. stoljeće, prepoznat je kao dio fortifikacije – kasnoantičkog kaštela – unu­tar koje će nastati katedralni sklop. U ranosrednjovjekovnom vremenu zid je ojačan, tj. dograđen; njegovo zapadno lice, raščlanjeno lezenama, pokazuje karakterističnu predromaničku tehniku gradnje.

Četverolisna memorija

Na prostoru između kasnoantičkog zida i bazilike, također ispod Bunićeve poljane, otkri­veni su ostatci četverolisne građevine, tlocrta upisanoga u kvadrat, sa stranicama duljine od oko 8,5 metara. Njezin središnji prostor, kvadratičnog tlocrta, bio je okružen s četiri iznutra polukružne, a izvana pravokutne apsidalne niše. Osim brojnih grobova koji su je okruživali, na zaključak da je posrijedi memorija podignuta nad grobom s relikvijama ne­kog sveca upućivao je njezin karakteristični arhitektonski oblik, u tradiciji ranokršćanskih zdanja iste namjene. Memorija je, međutim, budući da je temeljena na manjoj dubini od bazilike, datirana u kasnije, ranosrednjovjekovno razdoblje. Premda joj sačuvani ostatci ne dosežu do visine na kojoj su se nalazili otvori, građevina je nedvojbeno bila jednako orijentirana kao i bazilika: ulaz joj je bio na zapadu, a pred njezinom istočnom apsidom pronađeni su tragovi oltarne ograde. U unutrašnjosti su otkriveni i tragovi zdenca; na te­melju toga i utvrđenoga dugotrajnijeg prijekida u višestoljetnom kontinuitetu pokapanja na okolnom prostoru, zaključeno je da je pretvorena u krstionicu, da bi nakon stanovitog vremena – kako pokazuje nastavak ukopavanja, odnosno novi horizont grobova – bila vraćena prvotnoj namjeni.

BIZANTSKA BAZILIKA

Bizantska bazilika, starija od dvije građevine pronađene u podzemlju barokne katedrale, bila je trobrodna troapsidalna građevina monumentalnih dimenzija (duljine oko 31 m i ši­rine nešto manje od 16 m), razmjerno prostranoga glavnog broda i uskih bočnih brodova. Svetišta okrenutoga prema istoku, bila je orijentirana obrnuto od današnjeg zdanja. Sre­dišnji brod bio je zaključen širokom, iznutra polukružnom, izvana trapezastom apsidom, a bočni brodovi pastoforijama pravokutnog tlocrta s manjim, iznutra i izvana polukružnim apsidama.”

Glavno pročelje, čiji su tragovi nestali u kasnijim građevinskim zahvatima, bilo joj je na zapadnoj strani. Budući da se podnica bazilike nalazi oko 3 m ispod razine poda ro­maničke i barokne crkve, do te visine dosežu i najbolje sačuvani dijelovi njezine arhitektonske strukture – južni perimetralni zid, dijelovi arkature između glavnoga i sjevernoga bočnog broda, te dijelovi središnje apside i bočnih apsida.

Glavni brod je od bočnih brodova dijelilo šest pari masivnih zidanih nosača izduže­noga pravokutnog presjeka. Od sedam visokih lučno završenih arkadnih otvora, pet ih je u donjem dijelu bilo zatvoreno punim zidanim parapetima; prostori glavnog broda i bočnih brodova bili su povezani samo dvama otvorima uz glavno, zapadno, pročelje, a analogni par otvora na suprotnom, istočnom dijelu crkve omogućavao je komunikaciju između pastoforija i svetišta. Crkva je imala otvoreno krovište drvene konstrukcije; nadsvođene su bile samo pastoforije (bačvastim svodovima) i apside (polukalotama).

Prema analogijama s građevinama tog tipa, pretpostavljeno je da je bizantska bazili­ka pred zapadnim pročeljem imala natkriveno predvorje – narteks – od kojega, međutim, nisu sačuvani nikakvi arheološki tragovi. Od tri pretpostavljena ulaza u crkvu pouzdano je utvrđen samo položaj vrata na istočnom dijelu južnog pročelja.

U unutrašnjosti su, na spoju između glavnog broda i apside, pronađeni ostatci pod­nožja masivnoga zidanog oltara. Pred oltarom su identificirani ostatci beme – povišenog dijela prostora svetišta prvotne crkve – pred kojom je razmjerno velika pravokutna temeljna struktura, interpretirana kao ostatak ambona (uzdignutog postolja za propovijed i čitanje evanđelja) ili cele, podzemne komore u kojoj su bile ukopane relikvije. Uz sre­dišnji dio luka apside nalazila se izvorno samo niska katedra, potom je duž cijelog zida načinjena subselija (klupa za svećenstvo), a katedra je povećana i povišena.

Ostatci kamenog namještaja pronađeni u unutrašnjosti bizantske bazilike najvećim su dijelom fragmenti njezinih liturgijskih instalacija, mahom pilastara, greda, pluteja i zabata ukrašenih kamenih pregrada koje su glavni brod razdvajale od svetišta, odnosno bočne brodove od pastoforija, te dijelovi ciborija koji se uzdizao nad glavnim oltarom. Zajedno s ostatcima tranzena (kamenih rešetaka prozorskih otvora), okvira vrata i s većim brojem sitnijih sličnih nalaza neodredive pripadnosti, svi ti ulomci pripadaju razdoblju predromanike, a prema dominantnom postupku ukrašavanja ubrajaju se u korpus pleterne skulpture. Identifikacija i povezivanje nalaza otežani su zbog činjenice da su prilično ošte­ćeni; glavnina ih je pronađena u nasipu otpadnog materijala, kojim je ispunjen volumen bizantske bazilike kada se gradila romanička crkva, a dijelom su i sekundarno upotrije­bljeni kao građa njezinih temelja. U cjelini, kameni fragmenti skulpturalne opreme prve katedrale uklapaju se u opću sliku razvoja pleterne skulpture na širem južnojadranskom području, pokazujući prilično velik vremenski i oblikovni raspon, i u odnosu na ukrasne motive i u odnosu na fakturu i kvalitetu klesanja. Okvirno su podijeljeni na dvije skupine i povezani s dvije faze opremanja prostora unutrašnjosti. Starija skupina fragmenata, dati­ranih u početak 9. stoljeća, ostatci su prvotnoga kamenog namještaja bizantske bazilike.

Bizantska je bazilika u dva navrata podvrgnuta opsežnijim pregradnjama. U prvom od tih zahvata u prostor glavnog broda interpoliran je novi sustav nosača s ciljem da se omogući gradnja svodovlja i kupole. Dva niza od po šest stupova nosila su arkade na koje su oslonjeni križni svodovi. Isti je tip nadsvođenja izveden i nad bočnim brodovima, na što upućuju tragovi pilastara T-presjeka prislonjenih uz unutarnje lice južnoga bočnog zida i uz južnu stranu sjevernog zida bazilike. Nešto veći razmak između drugog i trećeg para novopostavljenih stupova, gledajući od svetišta, pokazuje da je nad tim travejem, dakle nad trećim poljem od istoka, podignuta kupola.

S pregradnjom su dovedene u vezu promjene u unutrašnjosti građevine, potaknut novim zahtjevima ili evolucijom liturgijske prakse, ali i dignitarija katedrale čije je značenje poraslo potkraj 10. stoljeća dizanjem Dubrovačke biskupije na rang nadbiskupije.

ROMANIČKA KATEDRALA

Početci – legenda i zbilja

U starijim dubrovačkim povijesnim predajama zasluge za izgradnju romaničke katedrale Gospe Velike pripisuju se engleskom kralju koji je na povratku iz Svete zemlje doživio brodolom i spasio se na Lokrumu. U pogibelji se zavjetovao da će, domogne li se oba­le, na tome mjestu dati izgraditi crkvu posvećenu Bogorodici, vrijednu 100.000 dukata. Doznavši za njegov naum, Dubrovčani su na Lokrum uputili dvanaestoricu mudrih ljudi i pozvali ga u grad. Kralj je na njihov nagovor odustao od svoje prvotne namjere i pristao da se crkva posvećena sv. Mariji izgradi u gradu, a Dubrovčani su se zauzvrat obvezali da će podići Bogorodičinu crkvu na Lokrumu. Ispunjavajući svoj zavjet, kralj je darovao ukupno 100.000 dukata; 80.000 utrošeno je na gradnju katedrale, a ostatak je dan općini da se načine kaleži, ruho i ostalo što je bilo potrebno za crkvu. Prema jednima, zvao se Aloisi/Aloviso, a prvostolna crkva građena je između 1116. i 1160. godine. Prema dru­gima, kralj je bio Riccardo – Rikard Lavljeg Srca, u Dubrovnik je došao 1192. godine, a gradnja je ubrzo potom i započela.

U lokalnoj historiografiji 19. stoljeća pojavila se i učena kombinacija dviju predaja, koja i danas ima svoje pobornike; vjerujući da su oba datuma početka gradnje koje pre­nose Ijetopisci – 1116. i 1192. godine – vjerodostojna, pretpostavilo se da je katedrala najprije građena od 1116. do 1160., da bi potom doživjela rušenje (s pozivanjem na vijesti o razaranju gradskih utvrda u napadu mletačke mornarice 1171.), i ponovo započeta krajem 12. stoljeća, tj. poslije dolaska kralja Rikarda 1192. godine.

Premda potkraj 16. stoljeća legenda o kralju koji za gradnju katedrale daruje 100.000 dukata postaje – tijekom jednog od sporova između Republike i dubrovačkog nadbisku­pa oko njegovih jurisdikcijskih prava nad katedralom – i dijelom „službene povijesti“ Republike, razloge za njezin nastanak i održavanje treba tražiti u davnim, nedovoljno poznatim ishodištima složenog spleta odnosa između lokrumske opatije i Grada, koji će se u prijeporu naći na jednoj strani, te nadbiskupa, na drugoj strani. Vijesti o tome da je Rikard Lavljeg Srca došao u Dubrovnik, sačuvane u izvorima nastalima izvan Dubrovnika, svakako zavrjeđuju pozornost, ali pomisao da je taj engleski kralj bio donator, štoviše, na stanovit način i inicijator gradnje katedrale, doima se posve nevjerojatnom.

Dubrovački su Ijetopisci ipak u nečemu bili u pravu: gradnja katedrale uistinu je za­počela u 12. stoljeću, točnije, između 1132. i 1158. godine. Terminus post quem godina je smrti nadbiskupa Gerarda, posljednjega dubrovačkog prelata pokopanoga u bizantskoj katedrali, a terminus ante quem godina smrti prvoga nadbiskupa pokopanoga u romaničkoj katedrali – Andrije iz Lucce. Da je građena u Andrijino vrijeme zabilježio je njegov tri stoljeća mlađi sugrađanin Filip de Diversis, a nadbiskupov je grob u vanjskom zidu svetišta katedrale u svojim Analima sredinom 16. stoljeća spomenuo dubrovački povjesničar Nikša Ranjina, prepisavši i latinski tekst epitafa. Prema podatcima u arhivskoj građi, od početaka gradnje do dovršavanja arhitektonske konstrukcije katedrale proteklo je najmanje jedno i pol stoljeće.

Arhitektura katedrale – rezultati arheoloških istraživanja

Polazeći od nevelikog broja arhivskih vijesti o gradnji (iz razdoblja između kraja 12. i sredine 14. stoljeća), nešto izdašnijih podataka o opremanju zdanja (između 14. i 17. stoljeća) te starijih slikovnih izvora i nekoliko dragocjenih tekstualnih opisa, povjesničari­ma umjetnosti još je polovinom 20. stoljeća pošlo za rukom stvoriti koherentnu, prilično zaokruženu sliku „stare dubrovačke katedrale“. Ostatci njezinih temeljnih struktura pro­nađeni u istraživanjima osamdesetih godina 20. stoljeća potvrdili su njihove zaključke, ali i omogućili da se spoznaje o romaničkoj katedrali obogate egzaktnim arheološkim pokazateljima.

Gradnja nove, znatno dulje (41 m) i nešto šire (oko 17 m) građevine započeta je izravno na mjestu starijeg zdanja. U odnosu na bizantsku baziliku, svetište je pomaknuto prema istoku, a glavno pročelje prema zapadu, tik do četverolisne memorije. Nova kate­drala podizana je postupno, od svetišta prema zapadu, pa su nakon početka gradnje poje­dini prostori starije građevine-središnji i južni brod – još stanovito vrijeme bili u funkciji; njezina je sjeverna arkatura, međutim, zazidana, a sjeverni perimetralni zid romaničke katedrale utemeljen izravno na zidu starije crkve.

Romanička katedrala projektirana je također kao trobrodna bazilika bez transepta s kupolom. Od svoje je prethodnice naslijedila i orijentaciju, no za razliku od nje imala je samo jednu apsidu. Kao i u starijem zdanju, glavni je brod od pobočnih brodova di­jelilo šest pari nosača – masivnih zidanih stubova kvadratnog presjeka; u istraživanjima su pronađeni ostatci njihovih temeljnih stopa. Glavni i bočni brodovi bili su nadsvođeni kontinuiranim bačvastim svodovima, a između drugog i četvrtog para nosača, gledajući od istoka (svetišta) prema zapadu, uzdizala se voluminozna kupola eliptičnog tlocrta. Pretpostavljeno je da su radi olakšavanja zidova nad lukovima arkada u njima izvedene uske galerije, otvorene prema srednjem brodu.

Romanička je katedrala, kao što je već rečeno, građena na znatno višoj koti, oko 3 m, od svoje prethodnice; razina njezine podnice – u istraživanjima pronađene tek nešto ispod razine baroknog popločenja katedrale – bila je oko 1,5 m viša od razine okolnog tla. Projektom je, naime, bilo predviđeno da se u crkvi uspostavi kripta. Od te se namjere, o kojoj svjedoče tragovi ležišta svodova na rubu apside, odustalo još u početnom stadi­ju gradnje. U podzemlju romaničke bazilike, ispod zapadnog dijela prostora oba bočna broda, prema riječima istraživača, otkriveni su izduženi, bačvasto nadsvođeni podzemni prostori, s razmjerno velikim prozorima prema pročelju, dostupni putem uskih kvadratnih šahtova na svodovima. O njihovoj se izvornoj namjeni, s obzirom na spomenuti nerea­lizirani plan izvedbe kripte, može samo spekulirati, no posrijedi su zacijelo cisterne Sv. Marije Velike, koje se bilježe u nekoliko dokumenata iz 14. i 15. stoljeća, a u uporabi ostaju i poslije izgradnje gradskog vodovoda.

Vanjski zidovi romaničkog zdanja, kako glavnoga tako i znatno nižih bočnih brodo­va, bili su artikulirani lezenama koje su završavale vijencima slijepih arkada. Horizontalna raščlamba svakoga od bočnih pročelja na sedam polja odgovarala je arhitektonskom ustroj­stvu unutrašnjosti. Isti sustav ukrašavanja proveden je i na začelnom zidu, a o oblikovanju vanjskog oplošja apside nisu sačuvani nikakvi arheološki tragovi. Prvostolnica je imala tri ulaza. Glavni portal bio je u središnjoj osi zapadnog pročelja, portal okrenut trgu Pred Dvorom i Placi posred sjevernoga bočnog pročelja, a južni portal, nasuprot Nadbiskupskoj palači, nalazio se u drugom fasadnom polju, gledajući od istoka, i vodio u svetište.

U unutrašnjosti su, u gornjim dijelovima prostora bočnih brodova, konstruirane ga­lerije (matroneji), a uz bočna su pročelja na istoj visini prigrađene vanjske galerije. Oslo­njene na lukove poduprte pilastrima pridodanima lezenama na pročeljima, dosezale su do polovine visine bočnih brodova i bile su natkrivene zasebnim krovovima, pa se na slikovnim prikazima katedrala doima kao peterobrodna građevina.

Nalazi kamenoga liturgijskog namještaja i arhitektonske plastike romaničke kate­drale nisu publicirani; u izvješću o istraživanjima istaknuto je desetak kamenih ulomaka i jedan razmjerno dobro sačuvan kapitel, prepoznati kao dijelovi propovjedaonice za koju je pretpostavljeno da je imala poligonalni, najvjerojatnije dvanaesterokutni oblik.

Danko Zelić

Arhitektura barokne katedrale

Projekt i gradnja barokne katedrale

Dubrovačka katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije – Gospa Velika (1671.- 1713.) jedno je od rijetkih arhitektonskih ostvarenja rimskoga baroka na tlu Hrvatske. Ri­ječ je o trobrodnoj nadsvođenoj bazilici, monumentalne volumno-prostorne organizacije i vrhunske plastične raščlambe. Osnovnu prostornu koncepciju katedrale čini rafinirana gradacija volumena, od nižih kapela i bočnih brodova, preko izdignutoga latinskog križa, koji formiraju glavni brod, upisani transept i istaknuto pravokutno svetište, do elegantne kupole na visokom tamburu. Dominantni element unutrašnje i vanjske račlambe veliki je red korintskih pilastara, što obuhvaća stupce u glavnom brodu i križištu, osamostalivši se na rizalitu dvoetažnog pročelja u slobodnostojeće stupove, dok arkade između brodova i kapela počivaju na malom redu toskanskih pilastara. U navedenom klasično koncipira­nom arhitektonskom tipu, primjerenom katedrali, barokno vrijeme nastanka izraženo je u centralizaciji longitudinalnog prostora s naglaskom na križištu pod kupolom te u porastu plasticiteta raščlambe glavnog pročelja prema središnjoj osi.

Tako oblikovana katedrala čini ujedno efektno barokno žarište unutar srednjovjekov­noga gradskog tkiva, obuhvaćenoga povijesnim obručem zidina. Okružena prostranim trgovima, prisutna je u ključnim vizurama s glavne ulice Place i trga Pred Dvorom, a njezina visoka kupola s lanternom dominantan je vertikalni akcent grada. No da bi došlo do narudžbe i gradnje spomenika tako visoke arhitektonske i urbanističke kvalitete kreiranoga u samome ishodištu baroka, trebalo se u gradu-državi Dubrovniku u kasnomu 17. stoljeću poklopiti više okolnosti, sretnih i nesretnih.

Glavni poticaj za gradnju nove barokne katedrale bila je jedna katastrofa – poznati potres koji je pogodio Dubrovnik 6. travnja 1667. godine. I dok su druge sakralne i javne gra­đevine – crkva gradskog zaštitnika sv. Vlaha, te Knežev dvor, Vijećnica i Sponza – unatoč teškim oštećenjima ostale u toli­koj mjeri očuvane da ih se moglo obnoviti, „ponos dubrova­čkoga grada“, njegova romanička prvostolna crkva, u trenutku se od monumentalne trobrodne bazilike s kupolom pretvorila u ruševinu. Istu sudbinu doživjela je i susjedna Nadbiskupska pa­lača, a Petar deTorres (nadbiskup 1665.-1689.), spasivši život u potresu, izbjegao je najprije u Anconu, da bi se potom sklonio u rodni Trani, prepustivši brigu oko uništene metropolitanske crkve desetkovanoj dubrovačkoj vladi, kojoj nije preostalo drugo nego da u lipnju 1667. godine donese odluku o raščišćavanju njezinih ruševina.

No u toj nesreći našla se i jedna sretna okolnost: u samom sjedištu Katoličke crkve i središtu europske politike – Rimu – Du­brovnik je imao sugrađanina svjetskog glasa, čovjeka široke kul­ture i razgranatih političkih veza, svećenika, diplomata i znan­stvenika, a uz to i „žarkog domoljuba“ – Stjepana Gradića (Stefano Gradi, Dubrovnik, 1613. – Rim, 1683.). Stoga je opat Gradić bio prvi čovjek kojem su se Dubrovčani obratili za pomoć nakon potresa, zamolivši ga da intervenira kod pape te da o katastrofi koja je zadesila grad obavijesti prijateljske državnike u Rimu. Gradićev odaziv bio je, nedvojbeno, i veći od očekivanoga. Ne samo da se odmah svestrano angažirao na pružanju pomoći Du­brovniku nego je i ostatak života u potpunosti posvetio obnovi razorene domovine. U širokom spektru njegovih obnoviteljskih nastojanja, od prikupljanja sredstava do slanja majstora i gradi­telja, osnovna zadaća bila je upravo gradnja nove prvostolnice.

O Gradićevu pristupu ponovnoj izgradnji katedrale, u kojoj je, osim obnove „mjesta u kojem prebiva Bog među ljudima“, vidio i simboličnu obnovu grada-države, svjedoči bogata pisana dokumentacija, od korespondencije sa Senatom i predstavni­kom privremene vlade Lukom Zamanjom, preko obrazlože­nja projekta s uputama za gradnju, do niza stručnih izmjera i procjena kamenih elemenata građevine. No više od tih stotina ispisanih stranica, koje sve odišu stručnošću, entuzijazmom i ljubavlju prema domovini, o odnosu Gradića prema tom „uzvi­šenom zadatku“, svjedoči, dakako, i samo djelo, monumentalna barokna katedrala, čiji je projekt naručio u Rimu 1671. godine, bdijući nad njezinom gradnjom sve do kraja života 1683. godi­ne, a ne doživjevši njezino dovršenje 1713. godine, više od četr­deset godina nakon početka gradnje, i sto godina nakon njegova rođenja.

Premda se katedrala gradila četiri puna desetljeća, i potom još tijekom nekoliko desetljeća opremala, valja naglasiti da je njezino dovršenje u danim okolnosti­ma bio veliki uspjeh male Republike. Oblikovno i konstruktivno zahtjevni rimski projekt realiziran je besprijekorno, a kada uzmemo u obzir da su mnoge talijanske, pa i rimske barokne crkve svoja pročelja zadobile tek u 19. stoljeću, ili su čak ostale bez dovršenih pročelja i kupola, ovako cjelovito izvedena građevina, s kamenom oplatom i arhitekton­skom plastikom na sve četiri fasade, zaslužuje sve komplimente. Ne treba sumnjati da je tom načinu gradnje, gdje je konstrukciju zidova i svodova pratila i odgovarajuća artikula­cija klesanim elementima arhitektonske plastike, temelje udario Stjepan Gradić sa svojim mnogobrojnim uputama i izmjerama za izvedbu i postavljanje elemenata od travertina.

Tako je ta prelijepa građevina, u koju je Dubrovačka Republika utrošila više od pedeset tisuća dukata, postala kruna pobjede Grada nad udesom i vrhunski spomenik dubrovačkog baroka. No po svojim obilježjima ona ne čini samo sastavni dio dubrovačke i hrvatske – baštine nego nalazi dostojno mjesto u rimskoj i talijanskoj baroknoj sakralnoj arhitekturi.

Katarina Horvat-Levaj

Iz monografije Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku
Dubrovnik – Zagreb 2014.