Zborna crkva sv. Vlaha

Barokna crkva sv. Vlaha ( 1706.-1715 .) svojevrstan je zaštitni znak Dubrovnika. Skladna građevina centralnog tlocrta u obliku upisanoga grčkog križa s kupolom, čiju plastičnu raskoš potencira smještaj na povišenom postolju, svojim položajem na spoju Place i trga ispred Kneževa dvora prisutna je u svim karakterističnim vizurama grada. U skladu s ulo­gom crkve gradskog zaštitnika, ona za Dubrovnik znači jedno od najljepših arhitektonskih ostvarenja na najistaknutijoj urbanističkoj točki; no istodobno se razlikuje od ostale du­brovačke barokne arhitekture i po okolnostima nastanka i po podrijetlu projekta. Gradnju današnje crkve na mjestu starije, naime, nije izazvao potres 1667. godine, poput većine ostalih baroknih zdanja, nego požar trideset i devet godina poslije. Projektant, pak, ne dolazi iz prijateljskog Rima, kao državni arhitekti u prethodnim trima desetljećima, nego iz tadašnjega najvećeg suparničkoga grada na Sredozemlju Venecije.

lako je podignuta na nasutom, seizmički nestabilnom terenu, crkva sv. Vlaha iz. 14, stoljeća, kao što je poznato, prolazi kroz potres gotovo netaknuta. Trobrodnoj romaničko-gotičkoj bazilici, s prigrađenom gradskom ložom (lužom), bili su potrebni tek manji popravci, tako da je ubrzo, već 1670. godine, mogla preuzeti ulogu razorene romaničke katedrale, čija se barokna obnova tek planirala. Nije teško zamisliti koliku je vjersku i simboličnu važnost za Dubrovčane morala imati okolnost da je crkva njihova nebeskog zaštitnika preživjela katastrofu, praktično jedina od važnijih sakralnih i javnih građevina, u trenutcima kada se razmišljalo čak i o napuštanju razorenoga grada i o osnivanju novoga na Lapadu. To ih je gore morao pogoditi požar u kojem je 1706. godine teško oštećena „katedralna crkva sv. Vlaha“.

Uoči proslave blagdana Duhova, u noći sa 24. na 25. svibnja, crkvu je, naime, pre­ma zapisu Senata, snašao „nesretan udes kojim se Božjem Veličanstvu svidjelo da nas udari“. No kao što su uspjeli sačuvati snagu nakon potresa, tako i u ovoj nesreći Du­brovčani ponajprije traže Božju providnost, kako to čitamo u istom izvoru: „Istovremeno je [Božje Veličanstvo] izvelo i djelo milosrđa prema nama, jer pošto je crkva stradala u požaru, gradska loža sačuvana je od požara, kao i kuće u blizini iste crkve koje nisu pretr­pjele nikakvu štetu od požara. To što se vatra nije proširila po cijelom gradu valja pripisati zauzimanju slavnoga mučenika sv. Vlaha, zaštitnika Republike.“ Štoviše, u doba dok još gradilište katedrale nije bilo zatvoreno i dok je trajala gradnja isusovačke crkve, izborom nadarenoga arhitekta i kipara Marina Groppellija za projektanta nove crkve sv. Vlaha, ostvaren je jedan od najosebujnijih spomenika Dubrovnika uopće, u kojem je sinergija kasnobarokne arhitekture i skulpture dostigla svoj maksimum.

Arhitektonska obilježja crkve

Podrijetlo projektanta crkve sv. Vlaha odrazilo se u izboru karakterističnoga venecijanskog tlocrtnog tipa s upisanim grčkim križem, a činjenica da je projektant ujedno bio voditelj gradnje i autor skulptorskih elemenata, izvedenih s pomoću vrsnih klesara koji su s njim došli iz Venecije, rezultirala je savršenom cjelovitošću i skladom najomiljenije dubro­vačke crkve.

Unutar pravokutnog perimetra slobodnostojeća je crkva podijeljena na kvadratni brod s upisanim križem jednakih krakova te na manje kvadratno oblo zaključeno svetište, flankirano dvjema sakristijama, koje u duhu baroka centralnoj građevini daje longitudi­nalni naglasak. Krakovi križa i svetište nadsvođeni su bačvastim svodovima, a u kutovi­ma kvadrata i nad križištem su kupole. Između svodova i kupola provedena je visinska distinkcija: ugaone kupole su najniže, zatim slijede izdignuti svodovi krakova, nad kojima se izdiže najviša središnja kupola, postavljena na pandantive i tambur. U crkvu vode pročelni ulaz i dva bočna ulaza, smješteni u osima krakova.

Prostorna organizacija istaknuta je rafiniranim sustavom raščlambe, izvedenim u bijelom kamenu. Svetište i krakovi grčkog križa raščlanjeni su velikim redom kompozitnih polustupova na visokim postamentima, koji nose kontinuirano trodijelno grede s obrati­ma, naglašeno modiljonima- konzolicama u podgledu istaknutoga vijenca. Polustupovi u kutovima svedeni su na četvrtine, dok su u križištu osamostaljeni u tročetvrtinske stupove, a dignitet svetišta prati pojačavanje artikulacije ubacivanjem pilastara iza polustupova. Cjelokupnoj monumentalnosti pridonosi ukrašavanje postamenata nosača ukladama, kao i vješta izradba kapitela s akantom, volutama, astragalom i ovulusom. Na polustupove se nadovezuju kamene pojasnice, raščlanjujući svod svetišta na dva traveja i kalotu apside, te naglašavajući trijumfalni luk i križište, dok su baze kupola i rubovi tambura istaknuti kon­tinuiranim kamenim profilacijama. Zidove ugaonih prostora (kapela) u brodu raščlanjuje mali toskanski red pilastara, a s njihovih se kapitela, čija profilacija kontinuira u vijence, dižu lukovi.

Isto načelo subordinacije, s naglaskom na krakovima križa i kupolom u križištu, prati sustav osvjetljenja. Gradacija raste od ugaonih prostora bez prozora (uz svetište), odnosno s pravokutnim prozorima na pročelju (uz ulazni dio), nadvišenih slijepim kupolama, preko krakova križa osvijetljenih kroz velike polukružne, tzv. termalne prozore na ulaznom zidu i na bočnim zidovima, formatom izjednačenih sa svodom, do tambura glavne ku­pole perforiranoga pravokutnim prozorima. Polukružni prozori s bočnih strana osvjetljuju i svetište, izazivajući oblikovanje susvodnica u bačvastom svodu, a osvjetljenje prostora svetišta pojačavaju pravokutni prozori u donjem dijelu apside (sa svake strane oltara), svo­jevrsni pandani prozorima na pročelju. Ulazi u crkvu obrubljeni su na obje strane stupnje­vito profiliranim kamenim okvirima. Sličnim portalima pristupa se iz svetišta u dvoetažne sakristije, od kojih ona zapadna ima bogato profilirani vijenac ispod stropa donje etaže.

Unutrašnje rješenje crkve odražava se na njezinoj volumnoj kompoziciji, s izdi­gnutim krakovima grčkog križa, okrunjenima kupolom, a njezina se osobitost očituje u oblikovanju visokog postamenta ukošenih stranica, naglašenih jastučastim rustičnim kva­drima (bugnatom), koji obuhvaćaju i terasu ispred pročelja. Između fasada, fine strukture ziđa s pravilnim klesancima, ostvarena je gradacija plasticiteta, od začelja i bočnih strana sakristija, naglašenih samo prozorima, preko bočnih strana grčkog križa, artikuliranih pilastrima i bočnim portalima, do plastično najbogatije tretiranoga glavnog pročelja na Placi s polustupovima ispred pilastara. Za razliku od unutrašnjosti, veliki red raščlambe ovdje je korintski, a grede je obogaćeno dodatkom konveksnih profilacija u inače stupnjevito profiliranom vijencu.

Scenično uzdignuto nad terasom sa širokom skalinadom, ulazno pročelje raščlanje­no je u skladu s unutrašnjom podjelom. Korintski polustupovi dijele donju zonu na tri di­jela, a iznad greda u širini srednjeg polja diže se gornja atička etaža s ugaonim toskanskim pilastrima i segmentnim zabatom središnjeg kraka križnog broda. Žarište pročelja lučni je portal, obrubljen korintskim polustupovima, gređem i prekinutim segmentnim valovitim zabatom, dok bočna polja rastvaraju pravokutni prozori, bogate asimetrične profilacije okvira. Prepoznatljiv znak pročelja termalni je prozor u gornjoj zoni sa središnjim pila- strom, nadvišenim volutnom konzolom zabata. Plasticitet pročelja naglašavaju, kao i u unutrašnjosti, obrati greda i zabata iznad polustupova i pilastara, te gusti nizovi modiljona koji osim završnog vijenca u perspektivnom skraćenju obuhvaćaju i zabat portala, a do­datnu raščlambu čine plitki neprofilirani vijenci, nadovezani na imposte kapitela lučnog portala. Specifičnu mu eleganciju daju kamene balustrade koje obrubljuju stube i terasu te, postavljene iznad bočnih polja pročelja, optički prevladavaju razliku u širini između njegovih gornjih i donjih dijelova.

Dekorativna, pak, raskoš, proistekla iz već spomenute činjenice da crkvu projektira arhitekt kipar, očituje se u bogatoj ornamentalnoj i figurativnoj plastici glavnog pročelja, što sasvim na barokni način stvara snažne chiaroscuro efekte. Uz savršeno klesane korintske kapitele s virtuozno istaknutim malim volutama, svojevrsnim Groppellijevim znakom prepoznavanja, valja spomenuti reljefe ispod prozora, građene od kartuša s volutama i akantom, te velike ukrštene palmine grane, simbol Svečeva mučeništva, iznad prozora u zoni kapitela, za kojima ne zaostaje ni vješto klesana girlanda s voćem i cvijetom (mogranj i suncokret) u gornjem dijelu pročelja. Plastičnom bogatstvu posebno pridonose brojne volute, umetnute uza stupce između balustara, unutar zabata portala te uz bočne stupce i konzolu u gornjem dijelu pročelja, kao i valovito oblikovanje vanjskog obrisa stuba i konzola balustrada.

Vrhunac plastične izražajnosti pročelja čini, međutim, figurativna skulptura, koncen­trirana na portalu i istaknuta kao slobodnostojeća na atici pročelja. Tako zaglavni kamen lučnog nadvoja portala krasi glava kerubina, a na njegovu su zabatu tri anđela (dva u sjedećoj pozi, a jedan stojeći na središnjem postolju u obliku bogato ukrašene volute), koji neusiljenim pokretima, noseći palmine grane i lovorov vijenac, u dinamičnoj ravnoteži svjedoče o Groppellijevoj pravoj vokaciji. Iznad pročelnog zabata diže se kip titulara, s obveznom mitrom, biskupskim štapom i modelom Grada, dok su na rubovima balustrada personifikacije Vjere i Nade. Isti sustav raščlambe, ali u plastičnosti i zgusnutosti smanjenoga intenziteta, karakte­rizira bočne fasade crkve, gdje unutrašnju podjelu odražavaju korintski pilastri, postavljeni na meko oblikovane konzole u zoni ukošene baze crkve, dok vijenci i grede kontinuiraju s pročelja. Središnji naglasak daju bočni linearno profilirani pravokutni portali s istaknutim vijencima, do kojih se uspinju polukružne stube, a u njihovoj su osi u gornjoj zoni fasada termalni prozori poprječnih krakova grčkog križa. Na bočnim stranama sakristija te na začelju posve je izostala vertikalna i horizontalna raščlamba, ali oblikovnu poveznicu s bogatije artikuliranim dijelovima vanjštine čini zajednička baza s bugnato blokovima. To su više efektni okviri pravokutnih prozora (po dva na svakoj sakristiji i svetištu), izrazite plastičnosti i asimetrije, kao i na već spomenutim pročelnim prozorima, a jednake okvire imaju i horizontalno izduženi ovalni okulusi, postavljeni iznad bočnih prozora. I, na po­sljetku, ne manje efektne plastične naglaske čine masivni maskeroni (izljevi krovnih voda) na krajevima bočnih fasada (po dva na svakoj strani), tipični upravo za Groppellija, čija se lica transformiraju u akant i peraje. Volumni akcent crkve, njezina kupola, izvana je razmjerno jednostavno obrađena, s pravokutnim prozorima i uskim završnim vijencem. Izvorni je, pak, zvonik sredinom 19. stoljeća zamijenjen novim zvonikom na preslicu.

Katarina Horvat-Levaj

Iz monografije Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku

Dubrovnik – Zagreb 2017.