Neokatekumenski put

Potaknut obnovom Drugog vatikanskog koncila, davne 1964. godine, u siromašnom predgrađu Madrida, proviđen od Boga za vrijeme u kojem živimo, rađa se Neokatekumenski put.

Njegovi inicijatori su vjernici laici, španjolski slikar Francisco Jose Gómez Argűello (Kiko) i kemičarka Carmen Hernàndez. Oni su, živeći među siromasima i odbačenima na periferiji Madrida, započeli navještati evanđelje Isusa Krista. Madridski nadbiskup, a nedugo zatim  i generalni vikar pape u Rimu, prepoznaju u autentičnom navještaju Kérygme, katehetsku sintezu utemeljenu na tronogu kršćanskoga života: Riječ Božja – Liturgija – Zajednica.

Cilj zajednica neokatekumenskg puta je dovesti udaljene, nekrštene osobe (kroz višegodišnji katekumenat) , kao i udaljene krštene osobe (kroz novi, tj. neokatekumenat) – punini razumijevanja Riječi Božije u osobnoj povijesti, potpunijem  upoznavanju i življenju neopisivog bogatsva vlastitog krštenja, te konačno bratskog zajedništva, koje vode prema življenju odrasle i zrele vjere.

Zajednice nastaju i žive u okviru župe. Jednu zajednicu čine osobe različite po spolu, dobi, podrijetlu, socijalnom i obiteljskm statusu, školovanju… da bi se očito vidjelo kako duboko  zajedništvo ne dolazi ni od kakve ljudske ideje ili interesa, već samo i potpuno od Duha Božjega. Put koji zajednice tijekom godina čine u Crkvi, sastoji se od upoznavanja i obnove našeg krštenja, a sve prema smjernicama predloženim od inicijatora puta, sadržanim u Statutu Neokatekumenskog Puta. Statut je odobren od Papinskog vijeća za laike, u svibnju 2008. godine, uz suglasnost Kongregacije za nauk vjere, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Kongregacije za kler i katehezu i Kongregacije za katolički odgoj. Na temelju ovog odobrenja, ali i življenog iskustva vjernika laika i klerika, stotine su biskupa i kardinala diljem svijeta prihvatili i podupirali Neokatekumenski put u svojim biskupijama. Formalno pravno priznanje u Crkvi pokrenuo je ustvari već 1997. sveti Ivan Pavao II.,  te je uz veliku ljubav i podršku pape Benedikta i sadašnjeg pape Franje, neokatekumenski put postao sveopćim patrimonijem Katoličke Crkve.

Njegova Svetost Ivan Pavao II. je  još 1990. godine izrekao proročke riječi o Putu: „Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena.“ Papa emeritus Benedikt XVI. je 1996. godine rekao: „Vaše apsotolsko djelovanje nastoji se smjestiti u srce Crkve , u potpunom suglasju s njezinim uputstvima i u zajedništvu s partikularnim Crkvama u koje dolazite djelovati, vrednujući u poptunosti bogatstvo karizama koje je Gospodin podigao preko inicijatora Puta.“ Papa Franjo je prigodom proslave 50 . godina Puta u Rimu, 5. svibnja 2018. pred preko 150 000 braće s Puta iz cijeloga svijeta zahvalio i ohrabrio sve na dalje misijsko djelovanje.

U Hrvatsku je neokatekumenski put došao s braćom itinerantima iz Italije, najprije u Split 1977. godine. U našoj Biskupiji prve kateheze održane su prije 25 godina u Župi svetog Mihajla. Na taj je način ušao i u naše živote i donio Riječ Božju koja nas sve ove godine odgaja i nosi kroz život, pomažući nam rasvijetliti ono što je volja Božja za svakog ponaosob i za naše  obitelji.

Osobno, iako rođen i odgajan  u tzv. tradicionalnoj dubrovačkoj katoličkoj obitelji, svoj život sam sveo na “mrvice” sa stola Božje ponude. Ideal mi je bio miran životić, fakultet, posao, dostatan novac, zdravlje, dvoje djece po mogućnosti curica i dečko, auto i mobitel… Kad se sve to uslijed živtotnih događaja jednog dana urušilo,ostali su strahovi, bijeda izgubljenog stvorenja kojemu njegovi idoli nisu mogli pomoći. Ali Gospodin, koji je vjeran, imao je  sasvim drugi, puno bolji, plan za moj život. Fantastičan. Kao što ima i za svakoga od nas. Na neokatekumenskom putu, kojeg sam otrkio “slučajno”, pozivom jednoga brata-fratra, dopustio mi je da otkrijem nešto neslućeno, a to  je  dubina, širina , visina i neopisivo bogatstvo Božje riječi, aktualne i za mene osobno i za današnja vremena. Gospodin je malo po malo,  davao snagu upoznavanja samoga sebe , sa svim svojim grijesima i ograničenjima, ali istovremeno i novu snagu, bolje reći – lakoću življenja, u kojoj su grijesi, ali i križevi, napasti i kušnje bili intimni susreti i razgovori sa živim Bogom, poziv na obraćenje, traženje i nalaženje smisla i istine, iz kojih smo osobno i kao obitelj, a danas i kao zajednica, izrastali mudriji, radosniji i snažniji. Osvjedočili smo se u realnu snagu Božjeg djelovanja preko Riječi i sakramenata Crkve, darovanih nam u zajednici. Ovo ima snagu mijenjati mentalitet zarobljenog modernog čovjeka iz stavova neprestanog traženja i (samo)sažaljevanja, u mentalitet radosnog prihvaćanja i davanja. Dostojanstvo osoba – muškaraca i žena, očeva i majki, radost braka, malo po malo se na ovom putu, nježnom božanskom pedagogijom, pretvara iz prijetvornoga “dostojanstva” u kojem treba ostavljati izvanjski dobar i snažan dojam (mentalitet obijeljenih grobova), u slobodu istinskog unutarnjeg dostojanstva izabranog djeteta Božjeg. Zbog toga Bog između ostalog, daje radosnu snagu otvorenosti Božjim pozivima na obiteljski ili na posvećeni život, snagu otvorenosti životu, mojoj supruzi Marijani i meni, kao i mnogim obiteljima s puta. Danas imamo trinaestoro djece, dar svjedočenja i navještanja u Crkvi, snagu za svakodnevne poslove i obilje čovjeku novog vijeka, potpuno nevjerojatne Božje providnosti  i milosti koja nas i naše bližnje prati u svakodnevnici. Neokatekumenski put nam je otkrio ljepotu, aktualnost i bogatstvo darova Duha Svetoga u Crkvi našeg doba,  te polako razotkriva neslućene dubine Božje blizine i bezuvjetne ljubavi za nas upravo ovakve kakvi jesmo.

Tomislav Franušić

U Župi Velike Gospe – Katedrala i Župi sv. Andrije djeluje 5 zajednica: