Trajno euharistijsko klanjanje – TEK

Kako sam pristupila zajednici Trajnog euharistijskog klanjanja Dubrovačke biskupije

Mogu li jedan od 168 sati u tjednu, po svom izboru, manje od 1% ukupnog vremena na raspolaganju, posvetiti molitvi, u tišini pred Presvetim, pitanje je koje me je mučilo pred odluku o tome hoću li pristupiti zajednici dubrovačkih klanjatelja. Nakon duljeg razmišljanja, više susreta s organizatorima, slušanja prezentacija, shvatila sam da pitanje treba postaviti na drugi način. Pravo pitanje bilo je mogu li se oglušiti i prepustiti drugima da izgrađuju tu duhovnu utvrdu za moju dobrobit umjesto mene. Koji su to drugi? Ima li ih uopće, koji nisu toliko opterećeni, kojima će to biti lakše, jednostavnije? Loptica odgovornosti ostala je na mome krilu. Pitanje više nije bilo mogu li 1% svog tjednog vremena posvetiti klanjanju nego što i kako učiniti da bih mogla jedan sat tjedno provesti pred Presvetim. Logističko pitanje mog pristupa zajednici klanjatelja riješeno je pomnim planiranjem. Odabrala sam dan i uru kad je vjerojatnost da će mi trebati zamjena smanjena na najmanju moguću mjeru. Postala sam jedna od oko 450 klanjatelja Dubrovačke biskupije okupljenih u neprekinutom nizu pred Presvetim u crkvi Sv. Josipa, trećoj kapeli trajnog klanjanja u Hrvatskoj.

Organizacijske potrebe trajnog euharistijskog klanjanja zahtijevale su dodatni angažman. Valjalo je po prokušanoj shemi postaviti koordinatore, osobe koje će „bdjeti“ nad klanjateljima pojedine ure i pomoći da se slijed klanjatelja pred Presvetim odvija uredno po unaprijed utvrđenom rasporedu. Kad mi je isprva ponuđena služba koordinatora ure, glatko sam je odbila. Smatrala sam da je, obzirom na brojne druge obveze, ne mogu obavljati. Nakon razmišljanja o poduzetim koracima savjest mi nije dala mira. Odluku sam promijenila.

Mnogi klanjatelji, koje sam upoznala, imaju guste dnevne rasporede obveza, što privatnih, što poslovnih. Često su dodatno angažirani kao čitači, pjevači u župnim zborovima, članovi su molitvenih skupina, volontiraju i sudjeluju na razne druge načine u životu dubrovačke Crkve. Odazvali su se pozivu na jedan sat tjedno, na svoju svetu uru, koju će sami odabrati i zatim čuvati da bi vrata kapele trajnog klanjanja ostala otvorena za svih u potrebi. Čuvati do kada? Dokad Gospodin dopusti.

Rina Kralj-Brassard

Iz pisma koje je biskup Mate Uzinić uputio klanjateljima:

„Trajno klanjanje je znak Tvoje vjere i ljubavi prema Isusu Kristu kojega prepoznaješ kao svoga Boga i Gospodina (Usp. Iv 20, 28) i po kojemu i postaješ svjedok Uskrsloga i prorok Euharistije. To je istovremeno jasan govor izgovoren klanjanjem u šutnji suvremenom čovjeku, ali i novim generacijama kojima smo poslani navješćivati radosnu vijest evanđelja, o Isusovoj trajnoj prisutnosti u Euharistiji među nama i za nas. Postati klanjatelj znači u molitvi i klanjanju donositi Isusu braću i sestre. I u Njemu nalaziti snagu za ići među njih, ući u njihove živote služeći im i navješćujući im svojim služenjem Božju ljubav. Zahvaljujući tome mnogi će od njih biti ponovno dovedeni Gospodinu, mnogi će ponovno otkriti njegovu blagoslovljenu prisutnost u svom životu.“

Molitva klanjatelja Gospi

Presveta Djevice, majko Euharistije,

Majko Isusova i Majko naša,

Pozivaš nas da se približimo Isusu,

Njegovom euharistijskom prebivalištu

da mu se klanjamo bez prestanka

kako se Ti klanjaš svome Sinu.

Majko, dopusti nam da spoznamo

da nas u svakom času klanjanja

Isus Krist ozdravlja, blagoslivlja,

da u nama raspršuje oblake bola i samoće,

da otklanja od nas tugu

ispunjajući nas mirom i ljubavlju.

Budi uvijek uz nas

i učini od nas onakve klanjatelje

kakve Otac traži „u duhu i istini“.

Moli za nas Sveta Majko Božja.

Amen.

(P. Justo Antonio Lofeudo MSS)