PROSLAVA VELIKE GOSPE U KATEDRALI
Svečano večernje pontifikalno misno slavlje ispred katedrale Gospe Velike u Dubrovniku na blagdan njezine zaštitnice 15. kolovoza predslavio je apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić. Nakon mise slijedila je procesija sa slikom Gospe od Porata do gradskog porta gdje je izmoljena molitva Gospi i molitva blagoslova plovila i putnika. Zbog radova u gradskim vratima od katedrale prema luci procesija se nije vratila redovitim putem uz more nego istim putem kojim je došla. Sliku Gospe od Porata nosili su pomorski časnici Luko Dobrić, Baldo Jerković, Teo Grbić, Zvonimir Cetinić, Miro Tomašević i Bogomir Vuković.
U propovijedi je mons. Uzinić govorio o Blaženoj Djevici Mariji kroz biblijsku sliku kovčega saveza. Istaknuo je kako Marija nije samo simbol tog kovčega saveza nego je ona po rođenju Sina Božjega to i postala. Marija je model života za Crkvu i za svakog kršćanina, a suobličavanje tome modelu ne ide kroz slijeđenje starog društveno-kulturnog konteksta njezinog življenja nego kroz usklađivanje s voljom Božjom kako je ona to činila.
Na početku propovijedi nadbiskup je posebno pozdravio starije i nemoćne osobe koji su jedino putem medija koji su prenosili ovo slavlje imali prigodu sudjelovati u slavlju svetkovine Velike Gospe.
Marija – kovčeg saveza
Govoreći o kovčegu saveza, koji se proteklih dana spominjao u liturgijskim čitanjima, mons. Uzinić je podsjetio kako se on čuvao u šatoru koji je za ondašnje Izraelce označavao Božju prisutnost među njima, te detaljnije govorio o značenjima Mojsijevog štapa, zmije, ploča saveza i posude s manom koje su se u njemu čuvali. Također je napomenuo kako su sve te svete stvari s vremenom nestale.
Kazao je kako je Mojsijev štap bio od bagremova drveta i bio je trajan, a s njime je Mojsije izveo Izraelce iz Egipta. Štap u Crkvi predstavlja pastira, biskupsku službu pa je nadbiskup potaknuo vjernike da mole za novog dubrovačkog biskupa. Napomenuo je i kako su svi pozvani biti pastiri jedni drugima odnosno brinuti se jedni za druge, kako za one blizu tako i one koji su daleko. Pozivu za molitvu za novog dubrovačkog biskupa u tom kontekstu dodao je i poziv vjernicima da mole za Haiti, koji je stradalo u potresu a riječ je o najsiromašnijoj zemlji svijeta, za Afganistan u kojem se vodi rat a što ne ugrožava samo tu zemlju, za migrante koji će i zbog tog još više krenuti prema Europi, ali i za one migrante koji su tu blizu. Kazao je i kako su brojne druge situacije koje svatko može pronaći i u kojima bi mogao biti pastir za svoju braću i sestre.
Zmija koja se čuvala u šatoru među Izraelcima je ona zmija koja je bila podignuta na stup, kako je to opisano u Starom zavjetu, a kada bi je tko pogledao ozdravljao je. Ta zmija je simbol Kristova križa, objasnio je mons. Uzinić te nastavio: „Križ je sastavni dio našeg života. Nije mu smisao u patnji nego u služenju iz ljubavi. Samo takav križ koji je prihvaćen kao služenje iz ljubavi sliči Kristovom križu. I doista kada se pogleda u taj križ, a to je onda Kristov križ, može se dogoditi ozdravljenje. Nemojmo se bojati suočavati s različitim križevima, oni nam se stalno događaju. Upravo u toj situaciji različitih križeva koji pogađaju našu braću i sestre – a jedan od križeva je i ova epidemija s kojom se suočavamo i sve ono što je povezano s njom – nastojmo biti blizu križeva drugih, ali i u ljubavi nositi vlastite križeve, vlastito poslanje, vlastiti poziv koji Gospodin ima s nama.“
O kovčegu saveza apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije kazao je kako su u njemu bile pohranjene ploče saveza kojeg je Bog sklopio sa svojim narodom. Iz jednog drugog biblijskog mjesta može se zaključiti da je tu bila i posudica s manom, kruhom kojim se izraelski narod hranio u pustinji. Deset zapovijedi Božjih, zapisanih na pločama saveza, često gledamo kao neka ograničenja i kao nešto što nas sputava, nastavio je, a smisao je potpuno drugačiji. One oslobađaju i pomažu ljudima kvalitetno živjeti. Zato su one više znak Božjeg milosrđa i ljubavi nego znak ograničenja. Bog nije policajac, on nije nametnuo pravila da vidi hoćemo li ih prekršiti, nego je milosrdni Otac koji želi da mi hrabro i predano, bez da budemo ozlijeđeni, hodimo kroz život, jer nas voli, objasnio je. Zato su te zapovijedi, a s njima i mana, znak Božje ljubavi. O zakonu sadržanom u tim pločama i značenju mane knjiga Ponovljenog zakona kaže: „…koji bi narod bio tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin Bog naš nama kada ga zazovemo? I koji je narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj zakon koji vam ja danas iznosim?“. Mons. Uzinić je naglasio kako je to smisao zakona kojeg Bog daje Izraelu, ispisan na tim pločama, kako je on znak njegove ljubavi i milosrđa, znak da mu je stalo. I pothvat izlaska iz Egipta Bog je poduzeo jer je vidio patnju naroda i odlučio mu se smilovati.
„Ono što je u Starom zavjetu bio simbol, u Blaženoj Djevici Mariji je postalo stvarnost“, zaključio je iz svega rečenog nadbiskup Uzinić. U Marijinom „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ prisutno je sve Božje milosrđe i ljubav iskazani u Starom zavjetu i još više od toga, prisutno je u punini, utjelovilo se u Mariji i postalo Emanuel, S nama Bog. Marija je taj kovčeg saveza, poručio je nadbiskup dodavši kako se Mariju u litanija naziva škrinja zavjetna.
Poslanje Crkve i svakog kršćanina je biti kovčeg saveza
„Marija kao škrinja zavjetna ne zadržava to otajstvo za sebe nego s tim otajstvom u sebi hiti u susret drugima, Elizabeti i Ivanu, i to otajstvo koje je ona primila prenosi na druge“, ustvrdio je nadbiskup te poručio da je to nama važno zbog toga jer je „Marija jedna od nas“. Ona je model Crkve, kazao je nadbiskup i podsjetio na riječi dogmatske konstitucije o Crkvi Drugog vatikanskog sabora Lumen gentium gdje se u broju 63 govori o tome kako je Marija najprisnije povezana s Crkvom.
Marija, kovčeg saveza, jest također i Crkva koja je također pozvana biti kovčeg saveza u kojem su prisutne i ploče saveza, ali i mana, euharistija po kojoj Bog nastavlja pokazivati svim ljudima koliko i kako mu je stalo do njih. „To je poslanje Crkve, da bude kovčeg saveza, poput Marije. Da poput Marije Krista u sebi nosi, da Krist bude u njoj prisutan kako bi ga mogla predavati i nuditi svima,“ objasnio je nadbiskup.
Znak Kristove prisutnosti
Marija nije samo model za Crkvu nego i za svakog kršćanina, nastavio je mons. Uzinić. Svatko od nas je po krštenju postao škrinja zavjetna, po pričesti i mi primamo, slikovito rečeno, tu manu i trebamo biti jedni za druge, za braću i sestre, znak Kristove prisutnosti. Naveo je i riječi svetog pape Pavla VI. o Mariji koja je uvijek bila predlagana vjernicima za nasljedovanje, a to je bilo zato jer je u konkretnim životnim odgovornostima potpuno prihvaćala Božju volju.
Nadbiskup je zatim poručio kako se stari društveno-kulturni kontekst, primjerice onaj u kojem je živjela Marija, ne može primjenjivati na naše vrijeme: „Mi danas živimo u vremenu u kojem kao da imamo sve više kršćana koji žele nasljedovati Mariju pokušavajući slijediti onaj stil života kojeg je ona onda živjela, koji pokušavaju stara vremena, stari društveno-kulturni kontekst ponovno primijeniti na naše vrijeme, a to ne funkcionira i ne može funkcionirati. Umjesto da čitajući znakove vremena i u tim konkretnim znakovima vremena promišljajući evanđelje pokušamo sebe i svoj život uskladiti s Božjom voljom. A na to nas poziva Marija.“
Kada najsvetiji znakovi Božje ljubavi i milosrđa prestanu to biti
U tom kontekstu nadbiskup je skrenuo pozornost i na to kako su u kasnijoj fazi starozavjetne povijesti nestali štap, zmija, kovčeg saveza, iz tih vremena Izlaska, i više ih nema. Možda je to bilo zato što su bili loše kvalitete ili zbog nečeg drugog, kazao je te se priklonio misli da je to bilo zbog nečeg drugog i to dodatno objasnio. „To je zbog toga što su na krvi način promatrani. Prestali su biti znakovi one Božje ljubavi i milosrđa koji su poticali Izraelce na veću vjeru i na kvalitetnije življenje, a postali su nekakvi znakovi magijske Božje prisutnosti koji će, bez obzira kako ja živim i što ja činim, spasiti moj narod, biti čimbenik u povijesti mog naroda i mog vlastitog života“. I zbog toga su bili uklonjeni.
I nama danas se najsvetije stvari kroz krivi pristup znaju pretvoriti u nešto što je više magijsko nego vjersko. O tome je mons. Uzinić kazao: „I nama se nekad najsvetije stvari, najsvetija otajstva, poput euharistije, poput Blažene Djevice Marije koju častimo, pretvaraju u nešto što je više magijsko nego li vjersko. To se događa kada ih gledamo kao nešto što će nas na čudesan način sačuvati od ovog ili onog, spasiti nas, vratiti nam zdravlje, dati nam ovo ili ono, a ne promatramo ih na način da su to otajstva koja nam posreduju Boga, koja nas pozivaju na jedan kvalitetniji i drukčiji život. Ne vidimo ih kao otajstva koja ne smijemo gledati na magijski način nego smo im se pozvani suobličavati i njima prilagođavati svoj život. Onu logiku koju je živjela Marija prihvaćajući Božju volju u svom životu potrebno je prihvaćati kao svoju logiku. Onu logiku koju nam uvijek ponovno posadašnjuje euharistija, logiku služenja iz ljubavi do dara vlastitog života do kraja, primjenjivati u svoj život i u svom konkretnom životu živjeti. To je i samo to put da se i Crkvi, a s Crkvom i nama kršćanima, dogodi što se dogodilo Mariji.“
Marijina sudbina nije ekskluzivno njezina, to je i naša sudbina, nastavio je mons. Uzinić. A konstitucija Lumen gentium, u dijelu gdje se ispovijeda vjera Crkve, kaže se da će Crkva u koju smo u Kristu svi pozvani i u kojoj Kristovom milošću stječemo svetost, biti dovršena tek u nebeskoj slavi kad će doći vrijeme obnove svih stvari i kad će se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnoviti sav svijet koji je s čovjekom prisno povezan te po njemu napreduje prema svom cilju. To je otajstvo naše budućnosti, zaključio je mons. Uzinić, a da bismo ga imali s Marijinim primjerom i primjerom euharistije trebamo ga već ovdje i sada živjeti.
Na završetku molitve vjernika nadbiskup je u spontanom zazivu molio Boga da pomogne vjernicima da im se najsvetije stvari poput službe biskupa i svećenika, poput križeva, euharistije, Blažene Djevice Marije i sl. ne pretvore u idole nego da to budu sredstva Božje ljubavi i spasenja kako bi svi mogli biti kovčeg Božje prisutnosti svima kojima ih Bog šalje.
Župnik don Marin Lučić na kraju mise najavio je redoslijed procesije i predstavio pomorske časnike koji će nositi sliku Gospe od Porata te predmolio Molitvu slavnoj Gospi od Porata. Liturgijsko pjevanje predvodilo je nekoliko crkvenih pjevača uz pratnju orguljaša Darka Kristovića.
Na svetkovinu Velike Gospe u katedrali je slavljeno više misa, a vjernici su pred slikom Gospe od Porata mogli obaviti svoje zavjete. Trodnevnu duhovnu pripravu za svetkovinu predvodio je fra Josip Vlašić, a nakon misa bile su molitve klanjanja pred Presvetim, klanjanja križu te na uočnicu uz prvu večernju i prigodno razmatranje. Duhovni program u čast Gospi na kojem su sudjelovale i četiri klape priređen je prvog dana trodnevnice, dok su drugog dana koncert na orguljama priredili dr Darko Kristović i Neven Kraljić. Dva blagdanska misna slavlje prenošena su putem interneta i lokalnih televizija za one koji nisu mogli sudjelovati.
Angelina Tadić
Preuzeto sa stranice Dubrovačke biskupije
